Italijanska kuhinja - povrće i Italijani

Povrće ima apsolutnu prevlast u italijanskoj kuhinji i na području Mediterana, a kralj među njima je svakako paradajz. Paradajz možete koristiti svjež, pasiran, ukuhan, dimljen, sa žara, mariniran ili sušen.

Povrće u italijanskom stilu

Italijanski način pripreme povrća je uglavnom bez kuhanja u vodi ili korištenja brašna pri pripremi jela. Italijani povrće uglavnom kuhaju na pari vrlo kratko da ostane pomalo tvrdo. Umjesto začina, Italijani koriste svježe bilje, tartufe i parmezan.
  

Venecija

Venecijanska republika je bila sila na području Mediterana kao i važan trgovački centar. To je razlog zašto se već tada u receptima pojavljuju, za ono vrijeme egzotični, orijentalni začini: đumbir, šafran, kumin, cimet i muškatni oraščić. U vrijeme Napoleonovih ratova, ove su začine počele zamjenjivati biljke. U italijanskoj kuhinji se dosta konzumira riba kao i plodovi mora. Neka jela, poput venecijanske marinirane ribe, jasno su pod utjecajem arapske kuhinje koju karakterišu, naprimjer, kombinovanje slatkog i kiselog. Što se više udaljavamo od obale, to više nalazimo meso na jelovniku (posebno, ali ne isključivo, divljač i perad). Najpoznatija jela su: divlja patka s umakom od bilja i inćuna, te teleća jetra na venecijanski način, poslužena s palentom, a čije porijeklo seže u Austriju (Venecija je potpala pod austrijsku vlast nakon Bečkog kongresa). Ostali venecijanski specijaliteti su: super-tanke šnite sirove teleće pečenice poškropljene marinadom od majoneze, limunovog soka, umaka Worcester, mlijeka, soli i bijelog bibera. U ovoj regiji rižoto je popularniji od tjestenine. Kada se priprema sa crnilom sipe, naziva se "crni rižoto". Palenta je također vrlo važna – jede se za doručak, ručak ili večeru.

Povrće u Veneciji

Venecija je poznata i po uzgoju povrća. Najviše se cijene crveni radič iz Trevisa i bijele šparoge iz Basano del Grappa. Jela od bundeve i mahunarki također su vrlo popularna, spomenimo samo "paštu-fažol", odnosno tjesteninu s grahom, ili venecijansku supu od crvenog graha.

Milano

Milano je glavni grad Lombardije, regije u sjevernoj Italiji. Premda više nije poljoprivredno područje, Lombardija je još uvijek poznata po svojoj ukusnoj riži. Riža se ovdje počela uzgajati u 15. stoljeću – Saraceni su je donijeli u Španiju odakle su je Aragonski vladari prenijeli u Lombardiju. Tradicionalno jelo je milanski rižoto poslužen sa šafranom. Vrlo popularna je i punjena tjestenina (naprimjer ravioli ili agnoleti) s punjenjem od bundeve. Specijalitet ove kuhinje su: mesna jela pripremljena s vinom, razne vrste salama i žablji kraci. Na kraju obroka često se jede sir, obično gorgonzola, maskarpone ili grana padano. To ne znači da Lombardija nije poznata i po ukusnim desertima - tu je, naprimjer, tiramisu koji se pravi od sira maskarpone. Regija se ponosi kolačima kao što su panetone (kolač od dizanog tijesta) i colomba pasquale (dizano tijesto oblikovano u golubicu, a priprema se za Uskrs). Lombardija je također zemlja poznatih likera kao što su Amaretto i Campari.

Prva kuharica

U Italiji je štampana prva kuharica u doba renesanse. Nije se radilo samo o zbirci recepata, već o pravom kompediju znanja o prehrambenoj vrijednosti jela, korištenju začina, higijeni, pa čak i o etičkim pitanjima vezanim za ishranu.
  

Rim

Do velikih osvajanja, način prehrane stanovnika na području Tibera bio je prilično skroman. Izmijenio se zajedno s dolaskom "kulture slavlja" preuzete od Grka. Proslave bi često prerasle u zajedničke pijanke, tim više što Rimljani, za razliku od Grka, nisu imali običaj razrjeđivanja vina. Pri odabiru jelovnika, prestiž je često imao odlučujuću ulogu. Visoko se cijenilo korištenje skupih začina i praktikovanje komplikovanih načina pripreme hrane. Vrhunac kulinarstva su bili takozvani "lažni obroci" - npr. postizanje da pripremljena teletina ima okus bakalara. U antičkom Rimu zbog opasnosti od požara bila je na snazi zabrana pripremanja obroka kod kuće korištenjem vatre. Možda je to razlog zbog kojeg danas Rimljani češće odlaze u restorane nego stanovnici drugih italijanskih regija. Rim je grad kafeterija, tratorija i picerija gdje hodočasnici i turisti, koji su u posjeti središtu Katoličke crkve, objeduju već stoljećima. Glavno jelo, a najčešće je to tjestenina, dolazi nakon hladnog predjela koje nije tjestenina nego, naprimjer "parmezan-šunka", patlidžan u maslinovom ulju, pečene paprike, šnite tikvice ili sušenog paradajza u ulju, masline ili luk s octom, salama, bijeli grah s octom i uljem, kockice tostiranog hljeba s kaparima i lukom, hljeb s češnjakom, uljem i biljkama.

 
 

Italijanska kafa

Italijani najradije piju kafu – uostalom, aparat za kafu je otkriće Rimljana. Italijani svoj dan započinju šoljom cappuccina, a sam se naziv cappucino izvodi iz smeđe boje koja podsjeća na odoru redovnika kapucina. Tokom dana Italijani piju mali jaki espresso s velikom količinom šećera.

Parma

Kuhinja regije Emilia-Romagna, čiji je glavni grad Parma, obiluje delicijama. Najpoznatiji su: parmezan-šunka i sir parmezan. Ova regija je poznata također po najfinijem balzamskom octu  – Acetu Balsaminu Tradizionale, koji se proizvodi samo u nekoliko pogona. Prosciutto Di Parma (pršut) priprema se brižljivo, s velikom pažnjom. Cjelokupni proces nadgleda poseban konzorcij što garantuje poštivanje svih propisa: o tačno određenoj vrsti svinje, načinu na koji je ona hranjena, te o samoj proizvodnji. Izvorni Prosciutto Di Parma, prave slanoće, zrije 10 do 12 mjeseci u hladnoj prostoriji, a može može zreti i puno duže od tog, čime postaje još delikatesniji. Parmezanski sir – Parmigian Reggiano nije ništa manje popularan. Njegov naziv potiče od dva grada, a to su: Parma i Reggio, gdje se pravi još od 13. stoljeća. Naziv "parmezan" je rezerviran samo za sir napravljen u ovih nekoliko provincija: Parma, Reggio Emilia, Modena, Mantua, te Bologna. Mlijeko mora potjecati od krava koje se hrane travom na pašnjacima. Parmezan dozrijeva od 10 do 36 mjeseci – zavisno od toga, postoji nekoliko različitih vrsta: mladi (fresco), srednje-star (vecchio) i star (stravecchio). Svaka od ovih vrsta se konzumira na drugačiji način: mladi parmezan se koristi kao stolni sir a stari za jela s tjesteninom ili rižom, salate, juhe i umake.

Prirodni balzamski ocat

Aceto Balsamino je balzamski ocat koji se proizvodi na prirodan način. Sirovina se lagano kuha i potom ostavi u drvenim bačvama da fermentira. Proces fermentacije je dovršen nakon 3 godine, no potrebno je barem 12 godina da dobar balzamski ocat dozrije, dok je nakon 30 ili čak 50 godina još bolji.
 
 Italian Steam Manufacturers

Rižoto

Najpoznatije jelo sjeverne Italije je rižoto. Osnova ovog jela je riža. Rižu treba pravilno skuhati: treba biti čvrsta i neljepljiva. Ono što povezuje rižu u rižotu treba biti djelomično tekuća masa koja se stvori pri kuhanju ovog jela (kad protresemo posudu za kuhanje, površina mora izgledati kao lagani valovi na moru). Rižoto nije samo riža, već i povrće koje uz nju ide. Među njime vodeću ulogu imaju: brokula, paprike, grašak, celer, poriluk, mrkva, luk i karfiol. Ostali sastojci zavise od kuhareve mašte. Važno je spomenuti da postoji bezbroj načina pripreme rižota. Svako domaćinstvo na sjeveru Italije ima svoj vlastiti recept za pripremu ovog jela.

Recepti koji bi vas mogli zanimati

Pureća prsa punjena kukuruzom i sosom od peršuna

Pureća prsa punjena kukuruzom i sosom od peršuna

Fantastičan okus i zanimljiva aroma. Dodajte zdrava jela vašoj ishrani - ovo će biti vaš savršeni recept. Počnite kuhati s nama!

4 osobe Više od 45 min Srednje zahtjevno
Kukuruzne lepinje sa sosom od kiselog kajmaka i začina

Kukuruzne lepinje sa sosom od kiselog kajmaka i začina

Za samo 45 minuta pripremite ukusno i šareno jelo! Slatki kukuruz i sezonski začini - nevjerovatan okus. Kuhajte s nama!

4 osobe 30-45 min Srednje zahtjevno
Zapečeni krompir sa slaninom punjen mozzarellom i kukuruzom

Zapečeni krompir sa slaninom punjen mozzarellom i kukuruzom

Savršeno predjelo za porodična okupljanja. Kuhajte ukusna i brza jela uz Bonduelle proizvode.

4 osobe 30-45 min Srednje zahtjevno
Baguette s bijelim lukom

Baguette s bijelim lukom

Recept za baguette s bijelim lukom - simbol francuske kuhinje.

4 osobe 30-45 min Jednostavno
Italijanska kuhinja - povrće i Italijani

Povrće ima apsolutnu prevlast u italijanskoj kuhinji i na području Mediterana, a kralj među njima je svakako paradajz. Paradajz možete koristiti svjež, pasiran, ukuhan, dimljen, sa žara, mariniran ili sušen.

Povrće u italijanskom stilu

Italijanski način pripreme povrća je uglavnom bez kuhanja u vodi ili korištenja brašna pri pripremi jela. Italijani povrće uglavnom kuhaju na pari vrlo kratko da ostane pomalo tvrdo. Umjesto začina, Italijani koriste svježe bilje, tartufe i parmezan.
  

Venecija

Venecijanska republika je bila sila na području Mediterana kao i važan trgovački centar. To je razlog zašto se već tada u receptima pojavljuju, za ono vrijeme egzotični, orijentalni začini: đumbir, šafran, kumin, cimet i muškatni oraščić. U vrijeme Napoleonovih ratova, ove su začine počele zamjenjivati biljke. U italijanskoj kuhinji se dosta konzumira riba kao i plodovi mora. Neka jela, poput venecijanske marinirane ribe, jasno su pod utjecajem arapske kuhinje koju karakterišu, naprimjer, kombinovanje slatkog i kiselog. Što se više udaljavamo od obale, to više nalazimo meso na jelovniku (posebno, ali ne isključivo, divljač i perad). Najpoznatija jela su: divlja patka s umakom od bilja i inćuna, te teleća jetra na venecijanski način, poslužena s palentom, a čije porijeklo seže u Austriju (Venecija je potpala pod austrijsku vlast nakon Bečkog kongresa). Ostali venecijanski specijaliteti su: super-tanke šnite sirove teleće pečenice poškropljene marinadom od majoneze, limunovog soka, umaka Worcester, mlijeka, soli i bijelog bibera. U ovoj regiji rižoto je popularniji od tjestenine. Kada se priprema sa crnilom sipe, naziva se "crni rižoto". Palenta je također vrlo važna – jede se za doručak, ručak ili večeru.

Povrće u Veneciji

Venecija je poznata i po uzgoju povrća. Najviše se cijene crveni radič iz Trevisa i bijele šparoge iz Basano del Grappa. Jela od bundeve i mahunarki također su vrlo popularna, spomenimo samo "paštu-fažol", odnosno tjesteninu s grahom, ili venecijansku supu od crvenog graha.

Milano

Milano je glavni grad Lombardije, regije u sjevernoj Italiji. Premda više nije poljoprivredno područje, Lombardija je još uvijek poznata po svojoj ukusnoj riži. Riža se ovdje počela uzgajati u 15. stoljeću – Saraceni su je donijeli u Španiju odakle su je Aragonski vladari prenijeli u Lombardiju. Tradicionalno jelo je milanski rižoto poslužen sa šafranom. Vrlo popularna je i punjena tjestenina (naprimjer ravioli ili agnoleti) s punjenjem od bundeve. Specijalitet ove kuhinje su: mesna jela pripremljena s vinom, razne vrste salama i žablji kraci. Na kraju obroka često se jede sir, obično gorgonzola, maskarpone ili grana padano. To ne znači da Lombardija nije poznata i po ukusnim desertima - tu je, naprimjer, tiramisu koji se pravi od sira maskarpone. Regija se ponosi kolačima kao što su panetone (kolač od dizanog tijesta) i colomba pasquale (dizano tijesto oblikovano u golubicu, a priprema se za Uskrs). Lombardija je također zemlja poznatih likera kao što su Amaretto i Campari.

Prva kuharica

U Italiji je štampana prva kuharica u doba renesanse. Nije se radilo samo o zbirci recepata, već o pravom kompediju znanja o prehrambenoj vrijednosti jela, korištenju začina, higijeni, pa čak i o etičkim pitanjima vezanim za ishranu.
  

Rim

Do velikih osvajanja, način prehrane stanovnika na području Tibera bio je prilično skroman. Izmijenio se zajedno s dolaskom "kulture slavlja" preuzete od Grka. Proslave bi često prerasle u zajedničke pijanke, tim više što Rimljani, za razliku od Grka, nisu imali običaj razrjeđivanja vina. Pri odabiru jelovnika, prestiž je često imao odlučujuću ulogu. Visoko se cijenilo korištenje skupih začina i praktikovanje komplikovanih načina pripreme hrane. Vrhunac kulinarstva su bili takozvani "lažni obroci" - npr. postizanje da pripremljena teletina ima okus bakalara. U antičkom Rimu zbog opasnosti od požara bila je na snazi zabrana pripremanja obroka kod kuće korištenjem vatre. Možda je to razlog zbog kojeg danas Rimljani češće odlaze u restorane nego stanovnici drugih italijanskih regija. Rim je grad kafeterija, tratorija i picerija gdje hodočasnici i turisti, koji su u posjeti središtu Katoličke crkve, objeduju već stoljećima. Glavno jelo, a najčešće je to tjestenina, dolazi nakon hladnog predjela koje nije tjestenina nego, naprimjer "parmezan-šunka", patlidžan u maslinovom ulju, pečene paprike, šnite tikvice ili sušenog paradajza u ulju, masline ili luk s octom, salama, bijeli grah s octom i uljem, kockice tostiranog hljeba s kaparima i lukom, hljeb s češnjakom, uljem i biljkama.

 
 

Italijanska kafa

Italijani najradije piju kafu – uostalom, aparat za kafu je otkriće Rimljana. Italijani svoj dan započinju šoljom cappuccina, a sam se naziv cappucino izvodi iz smeđe boje koja podsjeća na odoru redovnika kapucina. Tokom dana Italijani piju mali jaki espresso s velikom količinom šećera.

Parma

Kuhinja regije Emilia-Romagna, čiji je glavni grad Parma, obiluje delicijama. Najpoznatiji su: parmezan-šunka i sir parmezan. Ova regija je poznata također po najfinijem balzamskom octu  – Acetu Balsaminu Tradizionale, koji se proizvodi samo u nekoliko pogona. Prosciutto Di Parma (pršut) priprema se brižljivo, s velikom pažnjom. Cjelokupni proces nadgleda poseban konzorcij što garantuje poštivanje svih propisa: o tačno određenoj vrsti svinje, načinu na koji je ona hranjena, te o samoj proizvodnji. Izvorni Prosciutto Di Parma, prave slanoće, zrije 10 do 12 mjeseci u hladnoj prostoriji, a može može zreti i puno duže od tog, čime postaje još delikatesniji. Parmezanski sir – Parmigian Reggiano nije ništa manje popularan. Njegov naziv potiče od dva grada, a to su: Parma i Reggio, gdje se pravi još od 13. stoljeća. Naziv "parmezan" je rezerviran samo za sir napravljen u ovih nekoliko provincija: Parma, Reggio Emilia, Modena, Mantua, te Bologna. Mlijeko mora potjecati od krava koje se hrane travom na pašnjacima. Parmezan dozrijeva od 10 do 36 mjeseci – zavisno od toga, postoji nekoliko različitih vrsta: mladi (fresco), srednje-star (vecchio) i star (stravecchio). Svaka od ovih vrsta se konzumira na drugačiji način: mladi parmezan se koristi kao stolni sir a stari za jela s tjesteninom ili rižom, salate, juhe i umake.

Prirodni balzamski ocat

Aceto Balsamino je balzamski ocat koji se proizvodi na prirodan način. Sirovina se lagano kuha i potom ostavi u drvenim bačvama da fermentira. Proces fermentacije je dovršen nakon 3 godine, no potrebno je barem 12 godina da dobar balzamski ocat dozrije, dok je nakon 30 ili čak 50 godina još bolji.
 
 Italian Steam Manufacturers

Rižoto

Najpoznatije jelo sjeverne Italije je rižoto. Osnova ovog jela je riža. Rižu treba pravilno skuhati: treba biti čvrsta i neljepljiva. Ono što povezuje rižu u rižotu treba biti djelomično tekuća masa koja se stvori pri kuhanju ovog jela (kad protresemo posudu za kuhanje, površina mora izgledati kao lagani valovi na moru). Rižoto nije samo riža, već i povrće koje uz nju ide. Među njime vodeću ulogu imaju: brokula, paprike, grašak, celer, poriluk, mrkva, luk i karfiol. Ostali sastojci zavise od kuhareve mašte. Važno je spomenuti da postoji bezbroj načina pripreme rižota. Svako domaćinstvo na sjeveru Italije ima svoj vlastiti recept za pripremu ovog jela.